3.43 Zašto je ženidba tako važna za kršćane?
Bog je ishodište svake ljudske ljubavi, uključujući i ljubav između muškarca i žene koji se žele vjenčati. Brak između krštenog muškarca i krštene žene dragocjen je, jer Isus ima posebno mjesto u njihovom odnosu. Isus je, dakle, uzdignuo brak sa sakramentom.
Brak ima tri bitna elementa:
1) Supružnici zajedno tvore jedinstvo
2) Brak je za život i ne može se razriješiti (Mk 10,9)
3) Djeca se mogu roditi iz braka, u skladu s Božjom naredbom da budu plodni (Post 1,28).
S kojom je svrhom Bog ustanovio ženidbu?
Bračno zajedništvo muškarca i žene, koje je Stvoritelj zasnovao i vlastitim je zakonima opskrbio, po svojoj je naravi određena za zajedništvo i dobro ženidbenih drugova te za rađanje i odgoj djece. Prema izvornome božanskom naumu, ženidbeno je zajedništvo nerazrješivo, kako veli Isus Krist: “Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja” (Mk 10,9). [KKKC 338]
Što Stari zavjet uči o ženidbi?
Bog, poglavito pedagogijom Zakona i proroka, pomaže svome narodu da postupno razvija svijest o jedinstvu i nerazrješivosti ženidbe. Bračni savez Boga s Izraelom pripravlja i predoznačuje Novi savez što ga je ostvario Božji Sin, Isus Krist, sa svojom zaručnicom Crkvom. [KKKC 340]
Koju je novinu Krist darovao ženidbi?
Isus Krist ne samo da ponovno utvrđuje iskonski red koji je Bog htio, nego dariva milost da se ženidbu živi u novome dostojanstvu sakramenta koji je znak njegove zaručničke ljubavi prema Crkvi: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu” (Ef 5,25). [KKKC 341]
Što se traži kada jedan od supružnika nije katolik?
Za dopuštenost mješovite ženidbe (između katolika i krštena nekatolika) traži se dopuštenje crkvene vlasti. U slučaju različitosti vjere (između katolika i nekrštene osobe) za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke. U svakom slučaju, bitno je da supružnici ne isključuju prihvaćanje bitne svrhe i svojstva ženidbe te da katolička strana potvrdi drugom supružniku poznatu obvezu da će sačuvati vjeru te providjeti krštenje i katolički odgoj djece. [KKKC 345]
Zašto je Bog odredio muškarca i ženu jedno za drugo?
Bog je odredio muškarca i ženu jedno za drugo da “više ne budu dvoje, nego jedno” (Mt 19,6). Na takav način trebaju živjeti čjubav, biti plodni i tako sami postati znak Boga koji nije ništa drugo doli preobilna ljubav. [Youcat 260]
Što nužno pripada kršćanskoj sakramentalnoj ženidbi?
Sakramentalnoj ženidbi nužno pripadaju tri elementa: a) slobodan pristanak /riječ “da”, b) potvrda doživotne, isključive veze, c) otvorenost djeci /plodnosti/. Najdublje u kršćanskoj ženidbi jest međutim spoznaja samoga para: mi smo živa slika ljubavi između Krista i Crkve.
Zahtjev za jednistvom i nerazrješivošću najprije se odnosi protiv POLIGAMIJE, na koju kršćanin gleda kao na temeljni prekršaj protiv ljubavi i ljudskih prava; zatim se odnosi protiv onoga što se može nazvati “sukcesivna poligamija”: niz obvezujućih ljubavnih veza koje ne vode velikomu, neopozivom “da”. Zahtjev za bračnom vjernošću odnosi se na spremnost na doživotnu vezu, koja isključuje ljubavne veze izvan braka. Zahtjev za otvorenosti plodnosti znači: kršćanski je bračni par otvoren primiti djecu koju im Bog želi darovati. Parovi koji ostanu bez djece od Boga su pozvani da na drukčiji način budu “plodni”. Ako bi se kod sklapanja ženidbe isključio bilo koji od ovih elemenata, bila bi nevaljana (ne bi uopće bila sklopljena, bila bi nepostojeća). [Youcat 262]
Zašto je ženidba nerazrješiva?
Ženidba je trostruko nerazrješiva. Najprije zato što u biti odgovara ljubavi koja je bezuvjetno međusobno predavanje i primanje, zatim zato što je slika bezuvjetne vjerne Božje ljubavi prema svojim stvorenjima, i još jednom je nerazrješiva jer predstavlja Kristovo predanje svojoj Crkvi, koje je išlo sve do križa.
U vrijeme kada se u mnogim zemljama rastavlja i 50% bračnih parova, svaka ženidba koja traje velik je znak – konačno i znak (svjedočanstvo) za Boga. Na ovoj zemlji, gdje je tako puno toga relativno, ljudi trebaju vjerovati u Boga koji je jedini apsolutan. Stoga je ono što nije relativno tako važno: netko tko apsolutno govori istinu ili tko je apsolutno vjeran. Apsolutna vjernost u braku više upućuje na Božju vjernost koja je i onda prisutna kada je mi izdamo ili zaboravimo, nego na ljudsko djelo. Vjenčati se u Crkvi znači: više se pouzdati u Božju pomoć nego u vlastitu zalihu ljubavi. [Youcat 263]
Jesu li svi ljudi pozvani na ženidbu?
Nije svatko pozvan na ženidbu. I oni ljudi koji žive sami mogu imati ispunjen život. Nekima od njih Isus pokazuje poseban put; poziva ih da žive u beženstvu “radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12).
Mnoge osobe koje su same pate zbog svoje osamljenosti, doživljavaju je samo kao nedostatak i uskraćenost. Ipak, tko se ne mora brinuti za bračnoga druga ili obitelj, uživa slobodu i neovisnost te ima više vremena za ono što ljudi u braku imaju manje vremena. Možda je Božja volja da brine za druge ljude za koje inače nema tko brinuti. Nerijetko Bog takve ljude poziva u svoju posebnu blizinu. To je slučaj kada čovjek u sebi osjeti želju da se odrekne bračnoga druga “radi kraljevstva nebeskoga”. U kršćanstvu poziv ne smije značiti odbacivanje braka ili spolnosti. Slobodno se beženstvo može živjeti samo u ljubavi i iz ljubavi, kao snažan da je Bog važniji od svega. Tko živi u beženstvu, odriče se spolne veze, ali ne i ljubavi; pun čežnje ide ususret Kristu, zaručniku koji dolazi (Mt 25,6). [Youcat 265]
Kako se slavi crkveno vjenčanje?
Vjenčanje se redovito mora obaviti javno. Zaručnike se pita o njihovoj slobodnoj volji da sklope ženidbu. →SVEĆENIK ili →ĐAKON blagoslivlja prstenje. Zaručnici izmjenjuju prstenje i međusobno obećavaju “vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, po sve dane života svoga” te jedno drugome svečano obećavaju: “Ljubit ću te i poštivati u sve dane života svoga.” Vjenčatelj (celebrant) potvrđuje privolu i podjeljuje →BLAGOSLOV.
Službenik Crkve, po Redu vjenčanja, na sljedeći način pita najprije zaručnika, a potom zaručnicu, koji na svako pitanje odgovaraju osobno: I. i I., jeste li ovamo došli bez prisile, da slobodno i posve svjesno sklopite ženidbu? / Jeste li spremni u braku za cijeloga svoga života jedno drugo ljubiti i poštivati? / Jeste li spremni s ljubavlju od Boga primiti djecu i odgajati ih po zakonu Krista i njegove Crkve? / Kad ste dakle naumili sklopiti sveti ženidbeni savez, pružite jedno drugomu desnu ruku te pred Bogom i njegovom Crkvom izrazite svoju privolu. Zaručnici tada pruže jedno drugomu desnu ruku te izgovaraju privolu: Ja I., uzimam tebe I. za svoju suprugu /svoga supruga/ i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti id a ću te ljubiti i poštivati u sve dane života svoga. Službenik Crkve zaključuje privolu riječima: Neka Gospodin dobrostivo potvrdi ovu vašu privolu što je pred Crkvom očitovaste i neka se udostoji ispuniti vas svojim blagoslovom. Što Bog združuje, čovjek neka ne rastavlja. Nakon blagoslova prstenja zaručnici stavljaju jedno drugomu prsten na ruku uz riječi: I., primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i moje vjernosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. [Youcat 266]
Smiju li se posvađani supružnici razvesti?
Crkva duboko poštuje ljudsku sposobnost da održi dano obećanje i da se veže za cijeli život. Ona drži čovjeka za riječ. Svaka ženidba može biti ugrožena krizama. Zajednički razgovor, (zajednička) molitva, koji put i terapeutska pomoć, mogu otvoriti putove iz krize. Prije svega sjećanje na to da je u sakramentalnoj ženidbi još uvijek i Krist treći u (bračnomu) savezu, koji uvijek može raspiriti nadu. Za koga je njegov brak postao nepodnošljiv ili tko je čak izložen duševnomu ili tjelesnom nasilju, smije se rastaviti. To se naziva “rastava od stola i postelje” i ta rastava treba biti prijavljena Crkvi. Čak i kada je u takvim slučajevima životno zajedništvo prekinuto, ženidba ostaje valjana.
Ipak, postoje slučajevi u kojima bračna kriza u konačnici ukazuje na to da jedan ili oba partnera u trenutku sklapanja ženidbe nisu bili za to sposobni ili nisu očitovali potpunu volju za sklapanjem ženidbe. Tada je ženidba u pravnomu smislu nevaljana. U takvim slučajevima biskupijski sud može provesti postupak poništenja ženidbenoga ugovora. [Youcat 269]
Sv. Augustin, O braku i sazrijevanju
U braku, neka ti bračni blagoslovi budu predmeti naše ljubavi - potomstvo, vjernost, sakramentalna veza. Potomstvo, ne da se rađa samo, već se rađa ponovno... vjernost, ne takva kao što ni nevjernici promatraju jedni prema drugima, u svojoj žarkoj ljubavi prema tijelu... opet sakramentalna veza, koja se razvodom ne gubi niti preljubom, treba ju čuvati suprug i supruga sporazumno i čisto. [Sv. Augustin, O braku i sazrijevanju, 1. knjiga, 11. poglavlje (ML 44, 424)]