3.9 Molimo li se Ocu, Sinu ili Duhu Svetomu? Mariji ili svecima?

Ovu nezamjenjivu kršćansku molitvu, Oče naš, naučio nas je Isus kada ga je jedan učenik, vidjevši ga u molitvi, zamolio: “Nauči nas moliti” (Lk 11,1). Liturgijska tradicija Crkve uvijek se služila tekstom svetoga Mateja (Mt 6,9-13). [KKKC 578]

Oče naš se naziva “molitvom Gospodnjom” jer nas ju je naučio sam Gospodin Isus. [KKKC 580]

“Naš” izražava potpuno nov odnos prema Bogu. Kada molimo Oca, klanjamo mu se i slavimo gas a Sinom i Duhom. U Kristu smo “njegov” Narod, a on je “naš” Bog, od sada pa uvijeke. Naime, govorimo Oče “naš” jer je Kristova Crkva zajedništvo mnoge braće koja su “jedno srce i jedna duša” (Dj 4,32). [KKKC 584]

Crkva zaziva konačan dolazak Božjega kraljevstva Kristovim povratkom u slavi. No, Crkva također moli da Božje kraljevstvo već danas raste posvećenjem ljudi u Duhu i njihovim zalaganjem, služenjem pravdi i miru, u skladu s Blaženstvima. Ova je molitva poklik Duha i Zaručnice: “Dođi, Gospodine Isuse” (Otk 22,20). [KKKC 590]

Očeva je volja “da se svi ljudi spase” (1 Tim 2,3-4). Radi toga je Isus došao: da savršeno ispuni spasonosnu Očevu volju. Mi Boga Oca molimo da našu volju sjedini s voljom svoga Sina, po primjeru presvete Marije i svetaca. Ištemo da se njegov dobrohotni naum potpuno ostvari na zemlji kao što je već ostvaren na nebu. Molitvom možemo “razabirati što je volja Božja” (Rim 12,2) i steći “postojanost da je vršimo” (Heb 10,36). [KKKC 591]

Ovime Boga Oca molimo da nas ne ostavi same u nemilosti napasti. Od Duha ištemo da znadnemo razlikovati s jedne strane kušnju, koja potpomaže rast u dobru, od napasti, koja vodi u grijeh i smrt, te s druge strane što je biti napastovan, a što pristati na napast. Ova nas prošnja sjedinjuje s Isusom koji je svojom molitvom pobijedio napast. Ona potiče milost budnosti i konačne ustrajnosti. [KKKC 596]

Naše molitve, koje upravljamo u Isusovo ime, stižu tamo gdje dolaze Isusove molitve: k srcu Oca nebeskoga.

Možemo u to biti toliko sigurniji koliko imamo povjerenja u Isusa. Jer Isus nam je ponovno otvorio put u nebo, koji je grijesima bio zatvoren. Budući da je Isus put k Bogu, kršćani svoje molitve zaključuju riječima: “...to te molimo po Isusu Kristu, našem Gospodinu”. [Youcat 495]

Nebo je ondje gdje je Bog. Riječ nebo ne označava mjesto, nego Božji bitak, koji nije vezan uz prostor i vrijeme.

Ne smijemo tražiti nebo iznad oblaka. Gdje god se Bogu obratimo, u njegovoj slavi i u bližnjima u njihovoj potrebi; gdje god iskusimo radost ljubavi; gdje god se odvratimo od sebe i pomirimo s Bogom, tamo nastaje nebo. “Bog nije tamo gdje je nebo, nego je nebo tamo gdje je Bog” (Gerhard Ebeling). [Youcat 518]

Milosrdno oproštenje – ono što ga mi drugima udjeljujemo i koje za sebe tražimo – jest nedjeljivo. Ako sami nismo milosrdni i jedni drugima ne opraštamo, ne će ni Božje smilovanje doseći naša srca.

Mnogi se ljudi čitava života bore s tim kako oprostiti. Duboka zaprjeka nepomirenosti konačno se uklanja samo pogledom na Boga koji nas je prihvatio “dok još bijasmo grešnici” (Rim 5,8). Budući da imamo dobroga Oca, moguće je oproštenje i pomirenje u životu. [Youcat 524]