2.11 Kakvi su početci Crkve? Kako je sve počelo?

Grčka riječ za →CRKVU je ekklesia = pozvani. Svi koji smo kršteni i vjerujemo u Boga, od Boga smo pozvani. Zajedno smo Crkva. Krist je, kako Pavao kaže, Glava Crkve. Mi smo njezino tijelo.

Kada primamo →SAKRAMENTE i slušamo Božju riječ, Krist je u nama i mi smo u njemu – to je →CRKVA. Sveto pismo opisuje neposrednu osobnu životnu povezanost svih krštenika s Isusom uvijek novim slikama: jednom govori o Božjemu narodu, drugi put o Kristovoj zaručnici; jednom je Crkva nazvana Majkom, zatim Božjom obitelji ili je uspoređena sa zajednicom na svadbi. Crkva nije nikada tek obična institucija, nikada nije tek “službena Crkva”, koju bi se moglo odgurnuti od sebe. Pogrješke i ljage Crkve nas ljute, ali se od nje ne možemo udaljiti jer se Bog neopozivo odlučio da je ljubi i unatoč svim grijesima njezinih pripadnika ne napušta je. Crkva je Božja prisutnost među ljudima. Stoga je moramo ljubiti. [Youcat 121]

Svoj početak i ispunjenje Crkva ima u vječnome Božjem naumu. Stari ju je zavjet pripravio izabranjem Izraela, što je znak budućega zajedništva sviju naroda. Utemeljena riječima i djelima Isusa Krista ostvarena je ponajprije po njegovoj otkupiteljskoj smrti i uskrsnuću. Zatim se očitovala kao otajstvo spasenja izlijevanjem Duha Svetoga na Pedesetnicu. Svoje će ispunjenje imati na koncu vremena kao nebeski zbor svih otkupljenih. [KKKC 149]

Bogu treba →CRKVA jer nas ne želi spasiti pojedinačno, nego zajedno. On želi čitavo čovječanstvo učiniti svojim narodom.

Nitko u nebo ne dolazi sam. Tko misli samo na sebe i spasenje svoje vlastite duše, živi asocijalno. To nije moguće ni na nebu ni na zemlji. Sam Bog nije asocijalan, on nije neko samotno i samodostatno biće. Trojedini Bog je u sebi “društven”, zajedništvo, vječna razmjena ljubavi. Po slici Božjoj i čovjek je upućen na odnos, izmjenu, sudioništvo i ljubav. Odgovorni smo jedni za druge. [Youcat 122]